VJEČNO VRIJEME HUMANIZMA BEZ GRANICA

Slike i gvaševi iz 1998. i 1999. kojima Edo Murtić završava ovo stoljeće koje 1921. bijaše svjedokom njegova rodenja, govore sami za sebe. Oni su samodostatni i vjećno prisutni, bezvremeni upravo stoga što nam pripovijedaju o vremenu.0 vremenu Murtić, koje predstavlja vrijeme poteza, o hitrini njegove intervencije i njegova upisivanja u slikarski prostor, o udarnoj snazi kojom energiju i svjetlost razvodi na papir ili na platno.Vrijeme Murtić, to je vrijeme osobnog ukorjenjivanja jednog ćovjeka u vlastitu stilu.A to vrijeme ima prilično malo veze s geografskim ili pak s vremenom povijesti. Usprkos ćinjenici što je umjetnik angažirano sudjelovao u antifašističkom pokretu otpora i što se politička sudbina njegove zemlje nalazi u samom eariatu negova interesa.Vrijeme povijesti je vrijeme kojem smo podvrgnuti, premda gajimo iluziju da je neprekidno stvaramo.Vrijeme svojega djela Edo Murtić sam je odabrao i, posve prirodno, sam uobličio i konsolidirao.Taj se izbor dogodio pod utjecajem siline jednog višeg poriva: kozmička je energija ono što udahnjuje dušu njegovoj senzibilnosti, majci sviju jezika i svake izražajne neodloživosti, a ta se živa, aktivna senzibilnost utjelovljuje upravo u slikarskom potezu.

Pojava slobodnog gestualnog slikarstva nakon drugog svjetskog rata obilježila je povratak stoljeća njegovu modernitetu. Njujorški Action Painting odlikovao se, primjerice, gotičkim naglascima u gestualnosti Franza Klinea,da bi naposljetku kulminirao u pollockovskom"dripu". Pariški informel, utjelovljen u Hartungu ili Mathieuu, veličao je pak energetsku silinu formule "oblik-ne-oblik".U onom poznatom odsudnom periodu pedesetih godina Edo Murtić spremno je prihvatio znameniti spor koji je ozbiljno dovodio u pitanje slobodu improvizacije slikarskog gesta.A tu je borbu za afirmaciju osobnosti putem vlastita stila vodio posve sam, poćevši od svoje rodne Hrvatske. U periodu "Izmedu tašizma i Action Paintinga", izmedu 1956. i 1964, preuzet će u potpunosti taj jezik moderniteta iz SO-tih godina i prigrliti ga kao vlastiti, u vlastitim perspektivama kao i u svojim referencijama, u svojoj produkciji i na svojim izložbama. bilo u domovini ili u inozemstvu. Prisutan je uvijek i posvuda gdje se afirmira trijumf moderniteta,te samo u godini 1958. sudjeluje na tri najveće manifestacije koje se odigravaju na sceni suvremene umjetnosti: venecijanski Biennale. Prix Carnegie u Pittsburgu i Documenta u Kasselu.

Posvemašnja predanost stilu slobodne gestualnosti Edu Murtića nije, medutim, nikad odsjekla od dubokih korijena njegove hrvatslce grude,svojevrsne mješavine Balkana i Mediterana: krševitost stijene, zagasiti ton morskih voda, jarko blještavilo sunca u zenitu. Da munjeviti bljesak LirskeApstrakcije nije jednom zauvijek osvojio njegov imaginarij i ovladao u potpunosti njegovim ritmom, Edo Murtić ostao bi po svoj prilici ono što je bio na poćetku svoje karijere: solarni slikar pejzažist, a postepeno sve više orfićki i matisseovski. A iskušenje se u njegovu djelu pojavljuje mnogo puta.Onu silinu kojom zraći iarka mediteranska svjetlost znao je savršeno pretočiti u boju, ili prije u izvjesnu emotivnu strategiju boje utemeljenu na iznimno fleksibilnoj dijalektici izmedu crnih ili noćno-plavih jednolikih ploha i razlivenih tragova oker crvenih ižutih tonova. Recentnija djela jasno svjedoće o vještini koju je autor dosegao upravo u tom emocionalnom tretiranju boje. Murtić bez sumnje predstavlja jednog od najvećih kolorista Lirske Apstrakcije. Njegova bezgranićna emotivna energija čini ga redateljem,često dramatičnim, koji na scenu postavlja pravu svjetlosnu kaligrafiju. Poletni gestualni žanos utiskuje obojeni trag na pozadinu tamnog prostora. Boja, koja upravlja pokretom svjetlosti, igra kapitalnu ulogu u autorovu izražajnom repertoaru. Ona zgušnjava, teatralizirajući je pritom, slikarsku materiju. I nije nipošto slućajno da je Murtić potpisao brojne kazališne dekoracije i scenografije. No ono što se u njegovu Apstraktnom Lirizmu sve jasnije očituje u godini 2000. jedna je specifična dimenzija kromatizma: glavna uloga koju njegov izraz dodjeljuje boji, dok se istovremeno, kod Huntera, primjerice, ili kod Vedove, ona pojavljuje tek kao pomoćna vrijednost.Ta otvorena prisutnost, suverena i nepokolebljiva u slobodi vlastita zapisa, jasno odaje svu moć i čvrstinu veze koja slikara privlači dubokoj, iskonskoj biti njegova rodnog mediteranskog tla. Riječ je o čistom, organićkom faktoru optimizma i senzualne vitalnosti koja odolijeva svakom nadiranju egzistencijalne tjeskobe, tako često rasplamsane u fantazmagorićnom imaginariju današnjeg stvaraoca.Suverena prisutnost boje svojom nam monumentalnom bjelodanošću zorno pokazuje koliko se udobno osjeća Edo Murtić u svom gestualnom slikarstvu koje mu omogućuje da na savršeno neposredan i spontani način izrazi sve onežestoke egzistencijalne pulzije koje animiraju svijest jednog senzibilnog i odgovornog bića osudenog na život u kaotičnom svijetu našeg suvremenog doba. Slikati za Edu Murtića znači dublje i intenzivnije proživljavati bolne proturječnosti današnjeg svijeta. Nedavna je povijest htjela da hrvatski slikar te kaotićne kontradikcije proživi na prvoj liniji. Njegovo svjedočanstvo može, istina je, zvučati poput krika koji zove na uzbunu, no ono se jednako tako iskazuje i kao neprocjenjiva poruka nade i vjere u Ijudske vrijednosti koje čine temelj naše zapadne civilizacije. U trenutku Bosne i Kosova, slikarstvo hrvatskog umjetnika zadobiva svoj potpuni smisao i uči nas da bolje shvatimo život i da ga uznastojimo učiniti boljim, baš kao što je to svojedobno učinio Picasso, prvi put onako magistralno s Guernicom,te potom još jednom, s Masakrima u Koreji. Eto zbog čega nam se danas, na pragu trećeg milenija, Edo Murtić čini upravo onim što jestalikarom dvadesetog stoljeća,ili preciznije, internacionalnim protagonistom gestualnog vitalizma.A tako se i samo vrijeme Murtić pojavljuje pred nama u cjelokupnoj svojoj istinitosti.To je vrijeme čovjeka.vječno vrijeme jednog humanizma koji ne poznaje granica.

Pierre Restany
Milan, Februar 2000